Povodom ekumenskog tjedna, na treću nedjelju kroz godinu (22.1.2017.) slavili smo liturgiju prema istočnom, bizantskom (grkokatoličkom) obredu. Euharistija je započela u 11 sati, a predvoditelj Slavlja bio je prečasni Zvonimir Kurečić, arhimandrit Križevačke eparhije, koji je uz pratnju đakona Krunoslava Kolara i koncelebraciju župnika Ivana Mikeca predmolio Euharistiju svetog Ivana Zlatoustog. U propovijedi je stavio naglasak na jedinstvo svih kršćana te važnost ekumenskog dijaloga među njima. Liturgijsko pjevanje predvodio je Čirilometodski grkokatolički katedralni zbor križevačke eparhije. Zahvaljujemo arhimandritu Zvonimiru, đakonu Krunoslavu te katedralnom zboru što su nam omogućili doživljaj liturgije na nešto drugačiji način.

Nešto o bizantskom liturgijskom obredu:
Bizantski obred je drevni kršćanski obred koji je nastao i razvijao se u Carigradskoj Crkvi. Liturgijski i molitveni sadržaj bizantskoga obreda mješavina je više tradicija: starih liturgijskih tradicija Antiohije i Jeruzalema, zatim iz njih izvedene carigradske tradicije katedralnog bogoslužja Velike patrijaršijske crkve “svete Mudrosti” (Hagia Sofia) te samostana carigradskih “studitskih” i palestinskih “sabaitskih” monaha. U njegovu oblikovanju su veliku ulogu odigrali veliki ekumenski crkveni sabori, koji su se održavali na Istoku u prvom tisućljeću kršćanstva, donoseći povijesne zaključke i izričući osnovne istine vjere. Početke bizantskog obreda treba tražiti u 4. st. s usponom gradića Byzantiuma na Bosporu, kojega 324. godine rimski car Konstantin Veliki izabire za svoju prijestolnicu te naziva “Konstantinovim” gradom, dakle “Carigradom” ili “Novim Rimom”. Već na Prvom carigradskom crkvenom saboru 381. njegov biskup dobiva počasno mjesto među patrijarsima, odmah iza pape – biskupa Staroga Rima. Carigradski patrijarhat, usporedo sa svojim političkim i civilizacijskim usponom, postupno oblikuje i razvija svoj vlastiti crkveni obred. Naime, bizantski obred nije jedan od izvornih ili matičnih obreda na Istoku, kao što su to aleksandijski i antiohijski. Njegova je kolijevka drevna kršćanska Antiohija i antiohijska liturgija. S pojavom cara Justiniana I. (527.- 565.) i njegovom izgradnjom znamenite Aja Sofije (“Svete Mudrosti” ili “Velike Crkve”) obred Carigrada postaje “carskim obredom”, poprima razvijeniju ritualnost po uzoru na sjaj i raskoš carskoga dvora, zatim bogoslovsko tumačenje i osnovne oblike koji su sačuvani do danas. U mnogome je u njegovu oblikovanju utjecala sama crkva Svete Mudrosti, njezina veličina i ljepota, zatim sudjelovanje cara i carskog dvora u njezinim obredima, brojne litije (ophodi) velebnim gradom.U 20. stoljeću bizantski obred sve više prelazi granice svog tradicionalnog područja te putem iseljeništva prelazi na Zapad, u sjevernu i južnu Ameriku, gdje se prevodi na engleski i španjolski jezik. U Africi i Aziji se širi među nove narode i kulture, prevodi i ulazi u njihove kulture (japanski, kineski, korejski, swahili i drugi domorodački jezici Afrike). Istovremeno među zapadnim kršćanima dolazi do zamjetnog znanstvenog i duhovnog otkrića i zanimanja za bizantski obred i kršćanski Istok uopće.

Fotografije s događaja pogledajte u našoj facebook galeriji.